Za sve neprilagođene

Za sve neprilagođene

Mala, Ti nemaš pojma di goniš.

Gradiš mjesecima, godinama ogromne dvorce, samo da bi ih u jednom trenutku srušila.

Napraviš nemoguće, ali samo iz inata.

Običnom srijedom ne da ti se disati.

Površni razgovori okreću ti želudac, A besciljno brbljanje o detaljima čini da desno oko počne titrati.

Ne možeš nepravdu, to ti je slaba točka. Ne možeš sav ovaj pozitivan stav kada je potrebno stati i reći: ljudi to je sranje. To nije u redu. Nije fer. Ne može tako. Što više, ne smije tako. 

Danas se kritika pretvorila u nešto nepristojno. Danas ni na prevaru ne smiješ reći da to nije ok. Ne smiješ jer se lako okrene i izvrne. Pa si zelena, pa si pretjerano ambiciozna, pa ni bahata, pa misliš da si najpametnija, pa si... Svašta si. 

Najčešće neprilagođena.

Mala, smiri se, počni misliti na sebe.

Ne znaš di goniš, počni goniti pravo, po utabanim putevima, lažnim pristojnim osmijesima, ispeglanim uniformama, goni za masom. I pritom budi tiha. Vrlo tiha.

Ili nastavi po svom pa piši neprilagođene pjesme srijedom u osam uz čaj. Pa se liječi jogom. 

Pa isteži ložu dok se sve loše misli ne izravnaju. 

Pa dubi na glavi dok sva krv ne šikne i ne resetira te. 

Pa se sutra probudiš kao da te ništa ne dotiče i kao da je baš sve uvijek i bilo u redu.