Utjecaj Balaševića na moj životni put

Kad sam bila mala, poprilično mala, mama je imala 2 plastične vrećice pune kazeta, sve su bile Balaševićeve. To su bili albumi, koncerti i jedina muzika koju je ona posjedovala i slušala. Bile su rane devedesete i nije mi bilo jasno zašto ih uvijek tako tiho moramo slušati, iskreno, prvo vrijeme mi nisu bile ni drage, većinom su bile turobne i tužne. Znala sam da je to Đole i da ima kćer koja se zove kao i ja, točnije ja sam se zvala kao ona ako ćemo kronološkim redom. Pošto, tih godina nisam bila zadovoljna svojim imenom, niti sam znala ijednu drugu Jovanu, osjećala sam se bliskom s tom pričom, iako sam prvo vrijeme strašno negodovala na tu muziku, živcirale su me nepoznate riječi i sve to nešto strano. Onda sam čula Citron pjesmu ili ti pesmu, a ekavica nije bila popularna tih godina. Ali Citron je imala ritam koji djetetu uđe u uši i riječi su bile šaljive pa je postala draga. Na istom albumu su bile i Olelole i Čovjek za koga se udala Buba Erdeljan. Kao dijete ne razumiješ Nevernika ili Divlji badem jer

"Poneli nas vetrovi k'o maslaćke

Jedni su leteli lako, drugi padali

I curice su postale prve maćke

A, loši đaci - odjednom svetom vladali"

Ili

"Njenima nisam bio po volji

Važno im bilo odakle su moji

Zašto to smeta, sa ovog su sveta?

Hlebotvorci, čestit soj"

Za dijete nisu izrazito razumljivi stihovi, a ni melodija nije vedra. Takve rečenice tek kasnije naučiš razumijeti. Mala Jovana je voljela Boža zvani Pub iako nije razumijela šta su kibiceri u transu, ni di je Pešta, a ni Srijem.

U srednjoj školi zato su idealno došle Devedesete, malo teorije i puno stava. Kada te oblikuje "Živeti slobodno... pesmom pokoriti... Tvoj steg na svakom gradu je gde ti se neko raduje" nema puno mjesta za podjele, druge, nacionalizme, nego shvaćaš ljude kao jedinke i na vlastitoj koži učiš gdje voliš biti, a gdje ne ideš. I Naposletku sa Uspavankom za dječaka jer kako bolje naučiti o zločestim jezicima nego kroz "Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli..." Neki novi klinci i Utjecaj rođaka na moj životni put su također mi postajali sve jasnijima u pubertetskim godinama.

Na fakultetu, pošto svako vrijeme traži svoje himna mi je bila Provincijalka "rekli su mi da je došla iz provincije, strpavši u kofer snove i ambicije", a tih godina nije bilo derneka u MVP-ju bez jedne sveprisutne djevojke, osim Tare, to je bila ona Djevojka sa čardaš nogama i Sejo bi je uvijek odsvirao za nas.

"Hej, pusti kose pune polena,

Hajde, bas u inat babarogama!

Hop-la, digni suknju iznad kolena,

Znam da krijes cardas

U tim lepim nogama..."

Dnevnik starog momka je album sa 12 pjesama, a posvećen Oliveri, Đoletovoj supruzi. Naravno, s odličnim smislom za humor, Đole je album složio tako da pjesme nove ženska imena i svakoj je posvećena jedna pjesma, ali početna slova pjesama kada se poslože po redu ispisuju "Olja je najbolja." Pa ti onda odluči hoćeš li se raznježiti ili mu slomiti noge. I Nevena i Ljerka i Otilia su odlične, ali ja ipak preferiram Eleonoru jer "Oni ne pricaju o njoj, a ja se ne raspitkivam", postoji u životu svakoga od nas makar jedna takva osoba.

Bila je moja zlatna šansa

a tek sam načeo svoj krug

moj mali verni Sančo Pansa

moja ljubavnica, saborac

i moj najbolji drug...

Na trećoj godini faksa, 2009. prvi puta sam ga slušala uživo u Kerempuhu i ono što me fasciniralo je da te čovjek između pjesama nasmije do suza koliko je vješt sa riječima, a onda te pjesmom opali tako da i najzatomljeniji osjećaji izađu na površinu. Uglavnom, oči su suzile i od sreće i od tuge i bilo je divno. 2010. smo se družili u Areni u Zagrebu, a zadnji 2011. u mom Krku, na Kamplinu.

I nijedan, glupo je reći pjevač jer kritičari će reći recitator, a obožavatelji će reći sve i nema između, nije obilježio moj život kao on. On je i Ja luzer?, i Ringišpil, i Krivi smo mi, i Portret života mog, i Namčor, i Jaroslava... Za svaki životni događaj postoji pjesama, za svaku emociju citat, pouka u svakom stihu i lijek za svaku situaciju. Bar meni.

Neki dan smo Gea i ja odvrnule Poluuspavanku. Bilo nas je po cijelom stanu i nastup je bio teatralan, a završio je nenadano sudarom glava i čvrgom na mom čelu. Ali ima nešto u tome što je ona tu scenu prepričala mojoj mami koja je meni usadila ljubav prema toj muzici. Ona meni, ja Gei, evo ti draga Balašević u nasljeđe, evo ti ljubav, i podrška, i utjeha, i smijeh, i plač i suze, i nagrada i breme...

Ne znam više, Bože prosti

Da l' da strepim

Il' da stremim

Da to breme posebnosti

I na tebe nakalemim

Ako nije kasno već?

Svatko u čovjeku vidi ono što nosi u sebi, ili drugačije rečeno onaj tko vidi podjele, loše i mržnju, kritizira neke političke poruke, postupke ili istupe i tumači ih kako on hoće. Ja u Balaševiću vidim, da su svi ljudi jednaki, da su emocije ono što nas spaja ili razdvaja, da je otvorenost i zajednički jezik stanje duha koje ljudi prepoznaju i cijene. I zato je to jedina muzika kojoj ću se cijeli život vraćati, i zanimljivo, nešto poput Malog princa, bezvremensko, klasik, sa svakom fazom života ćeš malo bolje ili drugačije razumjeti što je on zapravo htio reći...

Ole Lole, nameću neki ritam marša,

Lude se klanjaju k'o đeram.

Pevaju pesme s puno falša, ja po svome teram...