Tko ti je rekao?

Ajme, danas mi je došlo da ovo moram napisati.

Prečesto se osjećam kao ona mala djevojčica iz drugog razreda koja se, umjesto sastavkom, izrazila pjesmom. Slobodnim stihom. Djetinjim, iskrenim, punim emocije i mašte. Bila sam ponosna na to što sam stvorila — sasvim iskreno i na neki moj način.

A onda sam naišla na neodobravanje.

Učiteljica me pogrdila, a za svoj trud dobila sam – jedinicu. Jer to nije bio sastavak. Bio je to stih. Bio je to moj način da kažem što osjećam, a to tada nije bilo "po pravilima". Nisam znala da ne smijem drugačije. Nisam znala da treba forma, pravilo, šablona.

Sjećam se tog osjećaja. Ponos, pa sram. Pa zbunjenost. Pa pitanje u glavi: "Znači… nije dobro?"

I pitam se danas — koliko nas nosi u sebi tu jednu situaciju u kojoj nam je netko podrezao krila?
Kad nam je rečeno da sjedimo "tu gdje nam je mjesto".
I to mjesto je bilo ispod onoga što znamo da možemo.
Ispod onoga tko jesmo.

Ova bi priča mogla imati sretan kraj.
I ima ga – zahvaljujući učiteljici Dinki.
Ona mi je vratila vjeru u sebe, u ljubav prema hrvatskom jeziku i pisanju. Pokazala mi je da vrijedi ono što osjećam, da riječi mogu biti slobodne, a opet moćne. I zbog nje pišem i danas.

Ali...
Ne želim da danas ova priča ima sretan kraj.
Jer možda mnogi nisu imali svoju Dinku.
Možda su im krila podrezali i nikad ih nisu pokušali ponovno raširiti.
Možda i danas šute. Misle da ne znaju letjeti.
Da ne vrijede.
Da nisu dovoljno dobri.
Da postoji samo jedan način – jedan oblik, jedna forma, jedno pravilo.

Ovaj tekst je za njih.
Za tebe.
Za svakoga tko je nekad čuo: "Ne možeš. Nisi dovoljno. To nije dobro."

A ja te pitam – tko ti je rekao da ne možeš?
I zašto bi im još uvijek vjerovao?