Šuma koju smo sadili

Mi smo neki sretni ljudi koji žive u šumi koju smo sami sadili.

Korijenje se ispreplelo kroz sve uspomene koje nosimo i čuvamo iz djetinjstva. Bez zadrški, bez uljepšavanja, ali s poukama i bez ogorčenosti. S dubokom prihvaćanjem i razumijevanjem.

Grmovi i šipražje u našoj šumi čine tkanje od prvih ljubavi, zagrljaja i poljubaca. Pokoji trn izdaje i slomljenog srca, ali ne brigamo to je tek nisko raslinje. Čak i štiti da ne može ući onaj tko se dovoljno ne potrudi.

Ali to visoko drveće, ni ne znamo mu broj godova. Čini se da je oduvijek ovdje i prkosi vremenu. Mislim da je bilo nečije i prije nas. Visoko, ponosno sigurno su mu ambicije bile velike, a postignuća su ih pratila.

Raskošno, nije raslo u jednom smjeru, granao se u svim smjerovima. Odmjereno. Dovoljno. Da svih zagrli.

I listopadno, pa mijenja haljine prema potrebi jer samo promjena je vječna. I vazda zeleno jer neke stvari su vječne i prkose vremenu. Balans između njih čini tlo zdravim.

Mi smo neki sretni ljudi koji su posadili šumu po svojoj mjeri. Ponekad nesvjesni kako brzo raste. Kako su neki ljudi živjeli u njoj, i kako će živjeti iza nas.

Niste znali? Šume mogu stasati i u neboderima usred betona. Male su to oaze, ali lako ćete ih prepoznati. Ljudi u njima su sretni i mogu punim plućima disati.