SLATKO KOD LOLE

Kad sam bila mala sve ulice u Starom gradu su imale otvorena vrata. Čuo se loš talijanski i ljudi su se družili i smijali po ulici. Bilo je puno života i veselo. Igrali smo se na Placi i Kamplinu. Svih nacionalnosti, vjera i različitih imena. Nije nas bilo briga za to. Grad nije bio predodređen samo za zaradu i turiste. Bio je to naš grad. Kum Tonin je uvijek imao bombona. I priču o škorpionu u čizmi u Dachau no to zaslužuje zaseban post. Stari grad odavno nije ono što je bio, ali postoje ljudi koji znaju šta bi on trebao biti. Često znam reći da mi ne cijenimo dovoljno svoje, ni ljude ni mjesta. Ponekad je potrebno da dođe "netko iz vana", neutralni promatrač te da nas podsjeti kako to treba biti i kako to treba izgledati. Da doda veliko G na grad, da okupi ljude na ulicama kao nekada, da doda boje i mirise, jer tako se odaje počast gradu, tako se stvara priča i sadržaj koji ispunjava tisućljetnu scenografiju povijesti koju tako olako shvaćamo.