Priča o šetanju

Buraz je mami u prosincu instalirao brojač koraka. Advent u Rijeci je bio otkazan i žena se ozbiljno primila pečenja kolača i hodanja. Kroz prosinac i siječanj postala je profesionalan hodač. Tata se ponekad boji kada mame ode šetati da ne pošalje razglednicu s drugog kontinenta. Za sve one kojima ne znaju kako skinuti kile, šetajte, nakon 10 godina mama je prvi put ispod 70, ali to nije poanta ove priče.

Važna brojka za ovu priču je famoznih 10.000 koraka koji su bili početni cilj. Mama je ubrzo shvatila da je to "komadić kolača za nju", tako da je sada na konkretnijim brojkama kao što su 17.000 ili 20.000. Pas je odavno ne može pratiti. Ustvari, malo tko može. Kako kaže mama, ne može baš s puno ljudi hodati ili su spori ili puno pričaju. Kaže da je susjeda Mirela dobar šetač, a i susjed Vlado. Samo Mirela još nema instalirane korake na mobitelu pa se ne mogu natjecati, Danijel do something. Zato se mama i ja natječemo. I redovito gubim. Stari je rekao da me posao ometa u hodanju i da ću morati dati otkaz. Možda čovjek ima i pravo.

Uglavnom, šetam i ja. Kada i koliko stignem, ne predano kao mama, volim imati društvo i puno pričati usput. Lana je odlična šetačica, Iva i Gabi također. Alma zabušava jer je bila na skijanju, sada će krenuti ozbiljnije.

Za konkretnu šetnju uz more i kroz šumu Prniba, to me Lana naučila. Oni koji kao ja dugo nisu bili, vjerojatno će se začuditi gdje je ona gusta šuma i uređenosti šumskih puteva. Sve je uređeno, ceste prohodne, stazice na mjestu. Zbilja dugo nisam bila.

Iva mi je pokazala sve gromače oko Malog Karteca i kampa Bor i dolje od mora i gore do igrališta. I mogu vam reći da je sve manje gromača, a sve više uređenih stazica i terena. Novih zgrada da ni ne govorim.

Gabi je sa mnom prošla dio iznad igrališta, Paradiza i Kimpi, pogađate? Uređene stazice, neke nove moderne kuće, uređeni tereni.

I ok, možda je dobro vidjeti da je Krk puno više od rive i Starog grada, ali meni je još teško pomiriti se da su krčili ono žbunje iza nonine kuće gdje je sada ITS. Nemam problema s napretkom i razvitkom, ali kao i svi vežem mjesta i priče uz djetinjstvo i počinje me mučiti onaj osjećaj, da je prije bilo bolje, gledam stare slike Krka, i mislim kako je bio ljepši, sjećam se otvorenih vrata u Starom gradu i ne znam je li do toga što sam bila dijete, ili je stvarno sve bilo ljepše.

Pričaju da će zatvarati lukobran, projekt je već tu nismo ga vidjeli. Kažu da će i na Kamplin doći svemirski Multimedijalni centar. Naučila sam skakati na glavu na Lukobranu, a kao dijete sam se zavlačila u osmatračnicu kroz mali prolaz s lijeve strane ulaza Šotobaterije na Kamplinu. Stari za lukobran kaže da nije to loše, ali još se neki val odbija od negdje i treba još nešto zatvoriti pa smo sigurni od juga. Možda ja to ne razumijem, ali djeca na lijevoj strani Lukobrana love rakove. Na istezalištu kližu po morskoj travi. Crveni svjetionik je dio vizure Krka. Kamplin je star, do njega je kaštel i katedrala. Neke stvari trebaju ostati kakve jesu, treba im se odati počast i poštovanje. Renovirati, ne intervenirati, nemamo to pravo. Stara škola je trebala ostati u duhu prostora u kojem je bila, jednostavna i skromna s poštovanjem prema zvonicima, crkvama, samostanu.

Sve si više zvučim konzervativno i nimalo moderno. Sve mi se više čini da starim, ali sve više cijenim stvari kakve su bile. Jednostavnije. Moderno, urbano, avanturističko, svemirsko na rubove, centar neka zadrži ili bolje rečeno vrati poštovanje prema tradiciji i povijesti, svakom sloju kamena na kojima su naše kuće. Ali o tome ionako odlučuju ljudi koji nit se kupaju na Lukobranu niti prolaze Starim gradom.

Već čujem mamu dok na brzinu oblači jaknu i sprema se za šetnju: "Danas ću imati više koraka nego ti, samo ti troši vrijeme na piskaranje." Ima žena i pravo, što ja znam o građevini, zatvaranju luke ili uređenju Starogradske jezgre? Malo, ali što oni znaju o djeci koja love rakove na Lukobranu ili igraju graničara na Kamplinu?