Ostaje mi to što se volimo...

Prvo sjećanje mi je mali ljubičasti kazetofon kojemu bi izletila tipka kada bi pritisnuo play. Sjećam se da nisam voljela tu njegovu muziku jer puno riječi nisam razumjela, a i melodije su uglavnom bile tužne. Nisam baš voljela ni to ime Jovana kao Balaševićeva kćer, nitko se nije tako zvao, govorili su da je to srpsko ime i jedna mi je djevojčica rekla da moji ubijaju naše. Nit sam ja tada razumjela koji moji ubijaju koje naše kad ja cijeli život znam samo ove naše tu na Krku. Drugih nisam imala. Ime sam zavoljela tek nakon što sam zavoljela Balaševića jer eto mama je znala prije mene: "da to breme posebnosti i na tebe nakalemim..." Uglavnom devedesetih smo tiho slušali tu muziku doma, 2 velike vreće kazeta što snimki s koncerata, što originala. Dugo nisam razumjela od koga se skrivamo i zašto ta muzika nije prikladna. Stalno sam joj prigovarala zbog muzike i kolutala očima, ali sjećam se, prva pjesma koju sam zavoljela bila je Citron pjesma. I onda je samo krenulo. Uđe pod kožu, ne možeš ne zavoljeti te riječi i ideje. To nije muzika, to nije koncert, to je život, religija i filozofija. To je biti hrabar i koristiti vlastitu glavu kad si zbog toga mogao ostati bez nje. To je biti čovjek kada je to bilo najteže. Biti iznad svih podjela i nacija, biti iznad politike i iznad svakog režima. Protiv svake vlasti i iznad svih pravila. Voditi se jedino onim pravilima iznad svih. Pravilima srca i duše. Biti čovjek. Zato svi plaču. Zato su svima srca slomljena. Jer nam nestaje takvih ljudi, nedostaje nam svima srca i duše. Jedino što nam ostaje puštati pjesme, dok ne uđu u srce i dušu djece. Dok ne puste korijenje u nekim novim klincima, dok im ne narastu krila. Dok se srce i duša ne utka u njih, da budu vjernici njegove religije: da tvoj stijeg na svakom gradu je gdje ti se netko raduje i ljubav ne pobjeđuje, ali je nepobjediva!