Ubit će nas emocije gore nego promaja.
Nas šta smo jaki i svoji, što smo ko kamen.
Ubit će nas sve što osjećamo, a idemo glavom.
Ubit će nas što idemo protiv srca.
Ubit će nas tri svemira koja nosimo na grudima.
Ako nas ne ubije, osakatiti će nas.
Polomiti srce i učiniti emocionalnim bogaljima.
One neizgovorene psovke koje smo sklonili zbog mira,
One emocije koje smo sakrili zbog reda.
Od vreve života i svakodnevnih rutina,
Od glasnoće zahtjeva i tuđih prohtjeva,
Od vibracije mobitela i tutnjave televizije u pozadini,
Ne čujemo više sebe, od vanjskih podražaja,
Potpuno smo zaboravili na unutarnje.
Najviše kuha ovo na što si zaboravio,
A najjače udari tamo gdje si najslabiji.
I nazivaš to stresom, ali što je to zapravo nego neodrađena
emocija?
Što je to nego gutanje, zavaravanje, zanemarivanje?
Ne gutaj svašta, nezgodno pada na želudac. Tuga, ljutnja,
gorčina, bol.
Prožvači. Viči, plači, deri se, izbaci to van, pa se zagrli,
pa si oprosti pa se voli.
Probavi. Daj si vremena, ne vrti dvjesto puta, nauči
otpustiti.
Pa kreni dalje, uz saveznike srce i razum,
nek ti najveći problem bude promaja!
