KNJIGE I BORBENOST

Život nije fer i takve su nam početne pozicije. Visina socioekonomskog statusa obitelji utječe na budući život djeteta, smjer u kojem će ono ići, uspjeh koji će ostvariti te status koji će postići u društvu. Socioekonomski status je definiran prema trenutnim financijskim primanjima obitelji, kvalifikacijama roditelja (najvišoj postignutoj obrazovnoj razini) i statusu koji se vezuje uz pojedina zanimanja (Brown, Fukunaga, Umemoto, & Wicker, 1996). Socijalni status utječe na izbor zanimanja putem konkretnih čimbenika (novac, prijevoz, kvaliteta škole i sl.), kao i putem vrijednosti i očekivanja svakog pojedinca, pripadnika određene socioekonomske skupine.

Dakle, jednostavno rečeno, dijete ribara i konobarice najčešće će završiti srednju strukovnu školu, izučiti neki zanat i sl. dok će školski kolega čiji su roditelji visokoobrazovani recimo učiteljica i liječnik i sam izabrati slična zanimanja.

Naše početne pozicije su zapravo ono što uvelike određuje naš životni put, i to su potvrdila brojna istraživanja, to govori zdravi razum i smo iznimke uspijevaju prevladavati taj mentalni sklop.

Sjećam se vlastitog puta. U osnovnoj su mi dobro išli jezici, učila sam i talijanski i njemački uz engleski u školi. Tako da pošto na Krku nije bilo jezične gimnazije izbor je bio turistička škola. Ako pogledam samu tu odluku iz sadašnje perspektive, djevojčica s ocjenama za gimnaziju izabire turističku školu zbog životnih prilika, to je prvi trenutak u kojem socioekonomski status roditelja određuje naš put, točnije moj put u ovom slučaju. Srednja škola prolazi vrlo lako između odličnog i vrlo dobrog, uglavnom zahvaljujući lošem vladanju. No i životna škola uvijek dobro dođe. 😉

Kada je trebalo odlučiti o upisu na fakultet, naravno roditelji su htjeli da idem dalje na jezike, ali mama je negdje zeznula stvar i ja to više nisam htjela. Nešto me u međuvremenu drugačije oblikovalo i ja sam znala da ja želim samo jedan fakultet i ako njega ne upišem zapravo ni ne želim ići na fakultet. Ovdje moram reći da je prethodni izbor turističke kao srednje otežao ovaj korak jer je na prijamnom bio gimnazijski program.

Poanta cijelog ovog teksta nalazi se u sljedeća dva odlomka, a to su knjige i borbenost.

Moja mama iako konobarica posjedovala je zavidnu kolekciju knjiga, i nerijetko sam se pitala da li je ona stvarno sve to i pročitala. Fromm cijela kolekcija, Nietzsche, ogromne povijesne knjige i mnoge druge. Od malena sam se igrala knjižničarke s tim knjigama, kasnije sam neke od njih pokušavala i čitati. Djeca koja rastu uz knjige stječu ljubav prema njima, od prvog dana. U osnovnoj sam čitala, ali u srednjoj sam stalno bila u knjižnici. Svašta me zanimalo, bila sam jedna od rijetkih koja je kupovala Globus i Nacional, van toga kako ih vrednujemo ali tematika je bila tu. Nepravda me oduvijek doticala, otkrila sam da me zanima politika i naivno sam vjerovala da mogu promijeniti nešto. Knjige su mi pokazale svijet izvan otoka (uzmimo u obzir da je to bilo prije 20 godina) i otvorile vidike. I to je ono što knjige rade: obogaćuju naš govor, otvaraju nove vidike, uče nas i mijenjaju. I to se meni dogodilo.

Sljedeća stavka je borbenost, neki kažu to imaš ili nemaš. Ja osobno vjerujem da životni uvjeti i roditelji to usade u nas ili ne. Može li se upornost naučiti i kako usaditi u nekog borbenost ne znam, evo pokušavam na svome najvažnijem projektu danas odgovoriti na ta pitanja. No našla sam se sa maturom pred sobom, prijamnim koji želim položiti više nego išta i Fakultetom političkih znanosti koji želim upisati, a te godine je bilo 1700 kandidata a 150 su primali... Pripreme za maturu su bile u punom jeku, a ja sam paralelno učila cjelokupno gimnazijsko gradivo jer mi je bilo potrebno za prijamni. Sjećam se da sam tada vrlo malo spavala i kako sam već tada voljela stvorila sam si dovoljnu količinu stresa i opterećenja da mi je doktorica napisala ispričnicu da zbog problema sa spavanjem smijem kasniti na prvi sat. I bilo je teško i bila sam uporna, ali točno se sjećam trenutka kada sam stajala na vratim najdražeg kafića na kojem sam živjela već nekoliko ljeta kada su me nazvali i javili da sam 152. i da zbog pomicanja crte sigurno upadam! I tada je sve vrijedilo i tada se ta luda borbenost isplatila!

I zašto sam sve ovo ispisala? Zato da svojoj djeci gurate knjige, da pišete s njim, da crtate, da ih vodite u knjižnice i usadite im ljubav prema knjigama. Uzalud svi mogući gadgeti kada iz njih tako malo uče. Dajte im knjige.

I učite ih borbenosti i samostalnosti. Nemojte im pomagati, nemojte raditi stvari umjesto njih, mamino zlato ne mora uvijek biti sretno i ne činite im uvijek uslugu nesebičnim pomaganjem. Nemojte im davati gotova rješenja, nemojte im davati lakše puteve, dajte im upornost i borbenost kao najvažnije alate koje će u životu koristiti!

P.S. jednako poštujem sva zanimanja, životne puteve i navedeno je napisano samo u svrhu pokazivanja nekih vrijednosti koje smatram bitnima.