EVO TI LJETO U NASLJEĐE

Dvadeset pet godina razmaka.

Sad se ti igraš lovice po Starom gradu,

Skrivača po Kamplinu i poznaješ svaku malu ulicu,

Sve su vaše.

Sad je tebi riva dvorište i poznaješ svakoga tko prođe.

Svakome se raduješ, svatko ti se raduje, doma si

Đuro na vrhu ulice s "Ljepotice kako si?"

Alma na placi s najboljim sladoledom od limuna,

Sanela malo dalje s tvojom najdražom kneginjom,

Spustiš se đir prema rivi, možda je nono još kod Dijanića,

Prema brodovima, možda Vinko i Mario taman isplovljavaju...

Sve je naše.

Kao nekada ja, skačeš s najdražeg mulića na Lukobranu,

Cijela se zamusaš dok jedeš sladoled i ljeto ti je najdraže godišnje doba.

Ovo je više od ljubavi.

Ovo je i povijest i tradicija, mjesta i ljudi koje ti dajem u nasljeđe,

To su divni ljudi, prijatelji koje dobivaš po krvi,

Ovo je tvoj grad i tvoje ulice, njima se uvijek možeš vratiti gdje god te život odnese.

Ovo su korijeni, oni će te odrediti i njih ćeš nositi cijelim svijetom,

A samo uz ovako čvrste korijene, grane mogu rasti visoko ka nebu.

U nasljeđe ti dajem i ljeto i more i sol,

Sve naše uspomene i igre, sve će te to izgraditi.

Nisam ti rekla jučer dok smo jele lubenicu,

Samo sam razmišljala kako sam sretna što te imam,

Kako sam ponosna na sve što si postala.

Čekaju nas još mnoge pustolovine,

Nemirna mora za oploviti,

Sve možemo zajedno,

Do tada neka traje ovo ljeto, da uz tebe i ja još malo budem dijete...