Drugi put

Prvi put…
nije bilo ovako.

Prvi put si… dijete.
Zaigrano štene koje tetura kroz život,
spotakne se o sve,
i smije se.

Prvi put… igraš se.
Ne slutiš.
Brineš oko gluposti
i zato – nemaš vremena za strah.

Ali drugi put…
drugi put treperiš.
Drugi put pitaš se —
kad prije?

Nema onog jedva čekanja
da se okrene,
sjedne,
propuza.

Drugi put samo šapćeš:
neka traje.

Ne pitaš se radiš li dobro.
Ti si prezauzet…
njom.
Time koliko je savršena,
koliko je radosti
i ljubavi
u svakom… malom… trenutku.

I ne želiš ih puštati.
Ni jedan.
Čuvaš ih…
ljubomorno.

Moliš Boga —
da traje.
Da još malo traje.

Jer sada znaš
koliko život leti.
Koliko smo mali.
Prolazni.
Koliko se život, stvarni život,
sakrije u tim sitnim,
neprimjetnim trenucima.

I onda te uhvati…
i tuga… i sreća.
Istovremeno.

Plakao bi od prolaznosti.
Plakao bi od radosti.
Od zahvalnosti
što si dobio
baš ono što ti je trebalo
a da nisi ni znao.

Voliš jednako…
ali ti nisi isti.
Iskustvo te uobličilo.
Mudriji si.
Duplo zaljubljen,
rek'o bi Balašević…
i duplo osjetljiviji.

Jer znaš.

Vrijeme ide.
Ne staje.

I pitaš se…
gdje sam sve bio?
Što sam sve propustio?

Vrijeme je potrošan resurs.

I ja ga sada…
trošim mudrije.