Di su novi klinci?

Ne znam, otkada je umro Đole razmišljam tko je još ostao? Josipa se još drži, Gibo je ok, ali malo ih je, baš jako malo. I nije problem u tome što odlaze, jer to je život i mora biti tako, kako bi jedan barba rekao "samo nek je redom". Problem je, bar ja tako vidim, problem je što nema novih. Nema srca na izvolite, nema topline, sve manje je ljudi koji dobro znaju pričati viceve, sve manje je ljudi koji uopće pričaju viceve, nema dubokih emocija, nema te ljudskosti i nema topline. Sve je manje, i kažem vam, novi takvi ljudi slabo dolaze. Plakali smo za Oliverom, plakali smo za Đoletom, evo ja ne znam za kime bih više plakala "nek mi gospon-dame ne zamere"... A zašto? Jer smo mi novi, ljudi od razuma, tako se time dičimo, sve nam je kalkulacija i jednadžba i računica, a na kraju nit ko pije, nit se ko veseli, a svatko plaća. Plaćamo propuštenim osmijesima i borama smijalicama, sve ih je manje, ali su sve jače one između obrva, one od mrštenja. Jer smo sve nešto zabrinuti, sve se stresiramo, sve nam je teško. I još plasiramo univerzalno vjerovanje: To ti je život, borba, teško. Da me maneš s time. Ajmo, život je igra. Ajmo, par nepar tko danas plaća onu kavu koju toliko već odgađamo. Ajmo, tko zadnji do stupa magarac. Ajmo, zaigrano, pjevušeći. Jer znate za čim ljudi plaču? Za toplinom, za ljudskošću, tog ima fali, toga nam nema. Možda zato brat komentira "Pa zar i na gornjem i na donjem katu mora svirati on? Pustite čovjeka u miru." Ne može buraz, ne puštamo. Strah nas je da je bio zadnji, da nema više takvih. Ne puštamo, učimo, vježbamo, da savladamo život vješto kao on riječi, da malo topline pređe i na nas!