Comfort zone i napredak
Svatko se na svoj način nosi sa svime što život stavlja pred njega, svatko različito promišlja što je za njega kvalitetan život i kako do njega doći. U tom traženju vlastitog puta, često smo skloni osuđivati one puteve koje ne razumijemo i koji su nam strani, drugačiji od naših. U situaciji u kojoj smo se našli i koja nam je nemalo izmijenila živote, svatko je tražio svoj način življenja, koji bi mu olakšao svaki dan, koji bi suspregnuo strahove, povećao kvalitetu života ili omogućio što normalniji nastavak života. Hvala bogu, već imamo osjećaj da se stvari polako vraćaju na mjesto i nekako već pomalo naziremo kraj ovome. Svi smo spremni završiti sa mjerama i vratiti se onome što smo poznavali kao normalan život, ili bar najbliže tome što možemo.
Kada se osvrnem na zadnjih mjesec dana pokušavali smo sve da zadržimo osjećaj kontrole koji toliko volimo, pokušavali smo što više okupirati se obavezama, biti što produktivniji bilo da se radilo o poslu, o kućanskim poslovima, vrtovima, malim projektićima u kući i oko nje, radili smo na sebi, vježbali smo, posvetili se kuhanju, čitanju, učenju nečega novoga, puno smo bili u prirodi, bar oni koji su mogli, pogledali smo one filmove koje smo već dugo htjeli, a nikako nije bilo vremena za njih. Sad već imamo osjećaj da smo sve napravili i da smo spremni vratiti se u "normalu".
Što smo naučili? Jesmo li išta naučili ili se samo želimo vratiti na staro i poznato? Mnogi poznanici sa kojima razgovaram i u ovoj situaciji i inače u životu, pokušavaju "raditi na sebi". I toliko već valjamo po ustima taj termin da je malo postao dosadan i naporan. Šta to znači raditi na sebi? Kako se to radi na sebi? Šta se tu uči i na kraju krajeva čemu sve to? I nema jednog univerzalnog odgovora ni šablone po kojoj ćeš raditi na sebi. Odgovora je onoliko koliko je ljudi i mislim da je to fantastično.
Ono što svakako može pomoći su nove stvari, jer ako želimo raditi na sebi, najčešće želimo nešto promijeniti, a iz starih obrazaca ne možemo stvoriti nove rezultate. Novi filmovi, nove knjige, i to ne slične onima koje smo već pročitali, nešto što će nas naučiti novim stvarima, otvoriti nove vidike. Dakle obožavam krimiće i trilere, ali teško da ću u njima naći nešto što će me dotaknuti. Možda neka autobiografija, možda nekakva teorija, psihoanaliza, duhovnost, ponovno za svakoga će to biti nešto drugo što će mu otvoriti oči za nove spoznaje.
Mnoge moje prijateljice i poznanice su se okrenule meditaciji, jogi i tom vidu duhovnosti. Iako to nije baš blisko mom karakteru, super mi se svidio izgovor jedne djevojke "nisam ja za to, ja nisam gipka i elastična", pa gle, radimo na sebi, a to razvija točno to, dakle to baš je za tebe. Također to promovira mir i duhovnost, a toga nedostaje mom karakteru pa onda očito je i za mene. Ostala sam na vježbama istezanja, ali i to je pomak za mene i nevjerojatno je da 6 godina u teretani se nisam istezala, a sada mi je to postao najdraži dio treninga i tijelo je zahvalno na tome. Možda ako ovo potraje napokon naučim i pravilno disati sa 31 godinom.
Što želim reći? Kada kažemo da nešto nije za nas, vodimo se stanjem u kojem smo sada, vodimo se starim ponašanjima i navikama, i tu ostavljamo malo ili nimalo prostora za "rad na sebi" ili ti napredak. Svaka nova vještina nas samo obogaćuje, a svako novo iskustvo daje alate za postajanjem onoga što želimo biti, a to je bolji, jači, sigurniji i kvalitetniji. Dobili smo mjesec, dva za naučiti nešto o sebi i postati boljima, mnogi su se držali onih ponašanja i načina koji su im već poznati, ali hvala Bogu, svaki dan nam daje nove mogućnosti za nove načine i to je ono probijanje zone komforta koje nam je svima potrebno da bismo naučili nove stvari i ostvarili kvalitetniji život.