Čitanje

Kroz zbilja gomilu sadržaja koji nam se danas neprestano nudi da ga konzumiramo, do mene su došla dva teksta koja su mi stvarno dala misliti. Jedan je tekst Eunsong Kim On the So-Called Reading Crisis as Class Warfare, a drugi tekst Borisa Postnikova Tko to tamo ne čita?. I oba, svaki na svoj način, otvaraju isto neugodno pitanje: nije li problem s čitanjem mnogo dublji od toga da su ljudi jednostavno postali lijeni, rastreseni ili manje zainteresirani za knjige?

Odmah u sebi prepoznajem i onu nadmenu notu s kojom ponekad volim primijetiti te stvari, kao da sam ja drugačija. Kao da je dovoljno reći da djeca više ne čitaju, da su mladi stalno na mobitelima i da su društvene mreže sve pokvarile. A zapravo je pitanje puno ozbiljnije. Tko danas uopće ima mir, vrijeme, koncentraciju i uvjete za duboko čitanje? Tko ima odrastanje u kojem je knjiga normalan dio života, a ne još jedna stvar koju treba odraditi uz školu, obaveze i stalni digitalni raspašoj?

U tom smislu, kriza čitanja nije samo kulturni problem. Ona je i društveni, obrazovni i politički problem. Eunsong Kim upravo na tome inzistira: pad čitanja ne može se razumjeti odvojeno od slabljenja javnog obrazovanja, od pritiska da znanje mora biti odmah korisno i isplativo te od svijeta u kojem je pažnja sve više podređena logici tržišta. To su sve stvari kojima itekako svjedočimo.

Posebno me pogodila njezina poanta da čitanje danas sve više postaje privilegija. Ne zato što su televizija, internet ili bilo koji novi format jednostavno zamijenili knjige, nego zato što duboko čitanje traži ono čega mnogima sve više nedostaje: vrijeme, tišinu, pažnju i unutarnji prostor. A upravo se taj unutarnji prostor gradi u najranijoj dobi, o čemu ću možda više pisati u nekim budućim tekstovima.

Kim podsjeća i na povijesni primjer Andrewa Carnegieja, koji je radnicima nudio knjižnice i "korisno znanje", ali ne i onu vrstu obrazovanja koja razvija autonomiju, maštu i slobodno mišljenje. U toj slici sažeta je jedna velika istina koja vrijedi i danas: jednima se daje znanje da budu funkcionalni, a drugima kultura da budu slobodni. Prva sam koja željno konzumira sve što će me učiniti boljom, produktivnijom i uspješnijom osobom, pa mi je jasno u koju skupinu često i sama upadam.

Tu mi je važan i Postnikovljev tekst. On vrlo precizno hvata paradoks našeg vremena kad piše: "Ovdje Noć knjige, tamo sumrak čitanja." U toj jednoj rečenici stane cijeli problem. Knjiga je i dalje poželjan simbol. O knjigama se govori, fotografira ih se, preporučuje ih se, oko njih se stvara kulturni prestiž. Ali stvarno čitanje, ono strpljivo i duboko, sve je slabije zaštićeno i sve manje podržano. I tu se nameće još jedno pitanje: koliko kao društvo doista cijenimo duboki rad, proučavanje, promišljanje i propitivanje?

Zato pitanje čitanja nije samo pitanje knjige. To je i pitanje pažnje. A pažnja danas postaje jedno od ključnih društvenih pitanja. Ako živimo u svijetu koji nas stalno prekida, stalno zavodi i stalno gura prema brzini, onda ne govorimo samo o promjeni navika. Govorimo o promjeni same arhitekture mišljenja.

Ova dva članka potaknula su u meni brojna pitanja. Natjerala su me da razmišljam, da čitam dalje, da tražim dodatnu literaturu, raspitujem se i promišljam. I možda je baš to jedna od najvažnijih stvari koje čitanje treba raditi. Ne samo davati nam alate kako bismo bili produktivniji i uspješniji, nego širiti prostor mišljenja, otvarati pitanja i tjerati nas da svijet oko sebe vidimo dublje i ozbiljnije.

Jer možda bismo tada lakše uočili i to da na brojna društvena pitanja ne trebamo uvijek tražiti rješenje isključivo u samousavršavanju. Ne treba baš svaki problem završiti na tome da pojedinac mora biti discipliniraniji, fokusiraniji, otporniji ili bolji. Možda bismo kao društvo trebali češće postavljati pitanje pravila. Zakona. Politika. Kolektivnih odgovora na kolektivne probleme.

Moj je dojam da su nam upravo takvi odgovori danas prijeko potrebni. Primjerice, ozbiljnije ograničavanje društvenih mreža za mlade, po uzoru na neka rješenja koja se već pojavljuju u svijetu. Ili promišljanje lokalnih ekonomskih pravila koja štite zajednicu, poput ograničavanja nekontroliranog širenja velikih trgovačkih lanaca i sustavnog poticanja lokalne proizvodnje hrane. Ili čak male, svakodnevne kulturne promjene, poput uvođenja šetnje kao normalnog načina provođenja pauze za marendu, umjesto još jednog sjedenja i još jednog gledanja u ekran.

Zvuči možda sitno, ali zapravo nije. To bi značilo da na zajedničke probleme pokušavamo dati zajedničke odgovore. Da ne prepuštamo sve tržištu, algoritmima i individualnoj snalažljivosti. Da ne očekujemo od svakog pojedinca da se sam izbori s pojavama koje su očito veće od njega.

Kakva bi to revolucija bila.