247 dana do sreće

Plakanje za ljetom sastoji se od više faza.

Prva je ona koja dolazi s jesenjim kišama,

Na prvu ti se sviđaju i ima nešto romantično u njima,

A onda jednostavno dosadi sivilo i nervira te vlaga.

U prosincu se zavaravaš da je najljepše doba godine

I da lampice i blještavilo mogu dostojno zamijeniti cakljenje sunca na moru.

Šalovi i rukavice ne griju ni približno kao cvrčanje u podne ljeti na stijeni.

Onda dođe nova godina, sva kičasta i puna obećanja i nade,

Da bi već nakon tjedan dana bura otpuhnula svo zavaravanje.

I samo shvatiš da želiš ljeto.

I idu veljača, i ožujak i izmišljamo razne datume i proslave

Da bi se malo ugrijali od dosade i hladnoće,

Da bi dodali malo boje u dane.

Tek u travnju počinje mirisati na proljeće i prve nagovještaje ljeta.

I onda je sve jasnije i ljepše, život ima više smisla

I sve se budi i puni smo elana i ništa nam nije teško.

Povremene kiše ili snijeg u svibnju služe samo da više cijenimo što dolazi.

Veliko, toplo, najdivnije ljeto. Kralj među godišnjim dobima.

Vrhunac godine. Jedino koje ima sve i ne treba mu ništa.

Ljeto ima sol u kosi, ima najdivniju boju kože, laganu haljinicu i more.

To ništa ne može pobijediti.

Ali sada je listopad i tek smo pozdravili ljeto.

Ručnike za plažu su zamijenili kišobrani.

Sunce smo zadnji put vidjeli na slici.

Nebo plače već tjednima za ljetom.

Nama ostaje 247 dana do sreće.